Hren (lat.Amoracia rusticana,syn. Cohlearia amoracia) je iz porodice Brassicaceae. Korijen stabljike je bijele boje i koristi se kao povrće ili začin. Rezan ili riban, zbog enzima koje sadrži, širi jak miris, koji izaziva suze. Hren je grmasta biljka do 1,2 m visoka. Stabljika je 30 do 40 cm duga i do 6 cm široka.

Hren(ime je slavenskog porijekla) potječe iz istočne i južne Europe gdje se danas može naći i u divljoj formi. Odatle se raširio po cijeloj Europi. Japanski hren vasabi, je po aromi sličan europskom, ali se zelenom bojom razlikuje od njega.

Prvobitno je hren služio kao ljekovita biljka. U srednjem vijeku koristili su ga protiv trovanja, bolova u uhu, groznice itd. Danas se koristi da bi se poboljšala otpornost organizma i u zaštiti od prehlade. Pospješuje isto tako krvotok, olakšava iskašljavanje, liječi od gripe i infekcije mokraćovoda. Kod vanjske upotrebe primjenjuje se kao oblog kod reume, zglobobolje, uboda insekata, išijasa i bolova živaca. Kod glavobolje treba udisati miris naribanog hrena. Pomaže kod teškoća probave. Sadrži antibakterijske i antikarcenogene tvari, kojih ima i bijeli luk (allicin, sinigrin). Hren nije podoban za osobe sa bubrežnim, želučanim i teškoćama štitnjače. Kao začin služi se najčešće nariban, kao dodatak kuhanom mesu ili kao dodatak umacima.

Zbog svoje ljekovitosti bio je poznat još u antičko doba. Sadrži vitamine C, B1, B2 i B6,kalij, kalcij, magnezij, željezo i fosfor.

Prema narodnom vjerovanju hrenu se oduvijek pripisivala ljekovita moć, pa su ga zbog toga narezanog na kolutove i nanizanog na konac stavljali djeci oko vrata, kao amajliju.